Kritika

Tramvaj1

Tu i tamo u gradu se nađem u tramvaju. Pomalo je opuštajuće, sporije i dalje od nervoznih vozača automobila. Naravno to je onda kad imate vremena nešto što bi trebalo trajati pola sata obavljati barem duplo ili troduplo duže, dakle rijetko. Zetovci me podsjećaju na socijalistički sistem i djetinjstvo u kojem sam se stvarno načekao tramvaja. Najgore je bilo kad čekate dvanaesticu na Frankopanskoj a ne vidite “iza ugla” u Ilicu i mislite sad će, a ono malo sutra. Mislim da se od onda švercam i s užitkom objašnjavam kontrolorima da me nemaju pravo tražiti osobne dokumente jer nisu službene osobe. Zet je stvarno krasna radna organizacija gdje je sve “ostalo isto” a posebno čekanje i beskrajno preduga vožnja kojoj nema kraja. Valjda zato budi nostalgiju i zaboravljene emocije u nas Zagrepčana. Jedino se promijenilo to što svako malo uporno traže preko zvučnika da svi odštancaju karte. Kao da nismo i karte i tramvaje kroz poreze i razne namete već davno preplatili. Gledam putnike i gotovo svaki u ruci drži mobitel i nešto zamišljeno piše. Primaju se poruke, svađa se i dogovara sa svih sjedala a razni mobiteli pijuću, deru se i zvonjakaju na sve strane. Čuju se tu domaće pjesmice, novokomponovane za one malo živahnije ili potmula zvonjava koja diže mrtve kad mobitel zazvoni nekom nagluhom penzioneru. Pravi cirkus pomislih kad me iz misli prene parajuća škripa metala i shvatim da je baš u moj tramvaj upravo udarila dobrodržeća gospođa sa svojim Renaultom čudno plave boje. U sličnom stanju u kakvom je bila i spomenuta gospođa bila je i njena ne baš nova bunda koja je ipak na neki način ženu izdvajala iz konteksta svakodnevice. Vozeći svoj ružni automobil jednostavno nije uzela u obzir širinu prikolice tramvaja koji ju je u prolazu dobrano sastrugao po desnoj strani. Ma ništa strašno osim strke nabrijane gospođe koja je uporno Zet-ovki (u daljnjem tekstu Mara) pokušala objasniti da je ona skrenula u nju. Da nema tračnica možda bi priča imala smisla ali ovako je samo svojem tenu dodala još koju ispačenu boru. U općoj strci i raspravi skupilo se dosta ljudi i klinaca iz tramvaja koji su sa uživanjem promatrali žučnu raspravu gospođe s bundom i Mare. Uskoro su počeli stizati i ostali vozači iz zaustavljenih tramvaja koji su Mari dali nesebičnu podršku u objašnjavanju ženi-bundi da tramvaj ne može iz tračnica. Emocije u raspravi Mare i zetovaca u osvješćivanju neoprezne vozačice podigle su se na nevjerojatnu razinu. U općoj strci svi su se pokušavali probiti u što bolju poziciju za slikanje mobitelom oštećenog automobila i tramvaja. Gledam ih kako pohotno hvataju prostor i iz što boljeg ugla svi sretni slikaju antipatičnu vozačicu i njen automobil. Prođe mi kroz glavu da u toj situaciji možemo biti svi i dođe mi da najbližeg sugrađana opalim po glavi i poželim mu da mobitelom slika samog sebe kad loše parkirajući završi u nečijem novom Mercedesu ali se naravno suzdržim i odgledam predstavu. Pa kakvi smo mi to ljudi gdje je na cesti, u novinama i na televiziji glavna vijest nečija glava pod tračnicama tramvaja, a ljudi se skupljaju oko nastradalog radi što boljeg pogleda a ne pomoći. Zamislite da doživite nesreću i da je zadnje što vidite glupa faca nekog srednjoškolca koji vam drži mobitel uperen u glavu. Mogao bi to biti još živahni umirovljenik kojem je kćer kupila jeftini mobitel za rođendan, ili sin neke ugledne javne osobe sa pomanjkanjem kućnog odgoja. Ma nije bitno al’ zar nije gadno? Kad najviše očekujete nečiju pomoć ili razumjevanje dobijete smijeh, zlurade poglede i jeftine fotke na fejsu. Kakvi god jesmo to je udarac ispod pojasa za svakog od nas koji smo bar jednom stajali na cesti nakon lakšeg ili nedao Bog težeg sudara.
Mara uzrujano prođe kraj mene prema tramvaju i shvatih da je predstava gotova i da bi bilo bolje da uđem u tramvaj jer ću ostati na stanici i proći kao nekad davno na Frankopanskoj. Svi brzo uđu i nastave komunikaciju sa svojim mobitelima kao da se ništa nije dogodilo a Mara nervozno potjera tramvaj niz Ilicu prema Črnomercu. Sad kad se raspalila taman će nadoknadit izgubljeno vrijeme osim ako i ona ne poželi poslati poruku nekom iz obitelji i završi u nekom kamionu.

HR Semafor (Anastazija)


 



 
Sva prava pridržana © DSH Mreža d.o.o. 2008 — Developing: Paralaksa d.o.o.